Sve teže je napisati Pismo.
Izgubljena je nepovratno jasnoća riječi.
Nekad je svaka pjesma bila bremenita
jezovitim smislom:
na jednoj strani su žena i noć,
a na drugoj smo svjetlost i ja.
Sada je drugačije:
Penelopino tkanje moje civilizacije
obnoč se razvezuje, lako kopni.
Ako su sve riječi kazane,
sve se, reklo bi se, već dogodilo.
A to bi bilo strašno:
kao da je Svijet veliko Kazalište
u kojem več odavno nema
nijednog pisca, ni reditelja, ni muzičara.
Čitav prostor, Scenu, Planetu
nastanjuju glumci
(podivljali bez svih Drugih,
bez Rukopisa tvorca)
čitav okean glumaca
koji beskrajno ponavljaju
poderotine istih uloga.
Jednostavno, nema im ko reći
ni šta da kažu, ni kuda da krenu.
Ako su sve riječi bile još u Njegovoj srdžbi,
onda smo mi oduvijek - umorni.
Ipak, sve širi je rub neizrecivog.
I sve je teže jesti mrak posljednjeg Ništa
i bljuvati svjetlost koja sve pretvara u Jest,
u izvjesnost Jezika.
O, ljupki demoni erudicije!
Kada je Bog nad Babilonom prosuo jezike
možda nam je samo
tvrđu građu dao:
pa, ne stiže se do Tvorčevog prijestolja
slaganjem cigala.
(31. mart 2000)
