Drago Glamuzina

ja ljubim nju, ona ljubi njega,
on ljubi mene. istodobno,
tako da se naša tri nosa
cijelo vrijeme dodiruju.
to je igra koju je smislio naš sin,
od tri i pol godine, ležeći između nas
na krevetu
i slušajući
kako se svađamo

jutros su mi javili da je Josip poginuo.
i ja se pokušavam sjetiti
svega onog što mi je značio,
kako smo se družili i odrastali,
nas dvojica, prijatelji, i na kraju
razišli, kao što se obično ljudi
razilaze nakon nekog vremena.
bez posebnog razloga.
želim misliti o njemu.
čini mi se da je njegova smrt
dovoljan razlog da ponovo mislim
o njemu, ali koliko god se trudio -
i ljutio na sebe - ne mogu pronaći
ništa što bi u meni bilo življe
od priča o pički njegove mame
koja je pred njim hodala
potpuno gola

već sam se navikao
da me ta mesarska sjekira
tjera u krevet.
no prije toga želim dočitati
posljednji nastavak Campbellova
stripa o Bacchusu. danas
ima četiri tisuće godina
i umoran je od previše vina i žena.
smuca se po newyorškim krčmama i pripovijeda, za čašu
vina, kako su nekad Grkinje dolazile da ih razvali. i kraljice
i kurve. ponekad pretjera pa izvadi svoj smežurani
kurac i udari njime o stol - kao moj prijatelj Milko -
nakon čega ga obično izbace iz birtije ili pozovu policiju.
otvaram prozor da pustim u kuću jutarnji zrak.
svinjske polovice, spremne za tranširanje,
unose u mesnicu u prizemlju,
da ih razvale.
zatim skuham kavu i probudim Ladu.
kad ode na posao legnem
točno na ono mjesto na kojem
je ona ležala.
još osjećam toplinu njenog tijela
dok čekam da me svlada umor.
da zaboravim na tog starog boga,
njegove žene, mesare.

rekla je
nadam se da te više nikad
neću vidjeti.
rekla je
iziđi van i ne vraćaj se dok
ne nestanem iz ove kuće.
rekao sam da ne mora žuriti,
da moram automobil odvesti mehaničaru
i da me dugo neće biti.
obukao sam kožnu jaknu i obuo cipele.
zatim sam stajao pred vratima
i gledao kako trpa odjeću u torbu.
nakon nekoliko minuta
odškrinuo sam vrata,
i ponovno ih zatvorio.
vani pada snijeg, rekao sam
i nastavio stajati pred vratima.
stajao sam pred vratima
i čekao da počne plakati.
čekao pravi trenutak,
uvjeren da ga i ona čeka.

Toliko je rano da je vani gotovo mrak.
Iz tvoje biblioteke
izbacujemo knjige koje su ti poklonili
bivši ljubavnici,
one s posvetom i one bez posvete.
Ne može se reći da nismo svjesni promašenosti
tog posla, ali smijemo se, i psujemo,
dok ih kidamo i bacamo u smeće.
Rano je jutro i mi smo u tome zajedno.

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik
starac od 60 godina
o kojem je jednom zapisala u dnevnik:
'nikad me nitko nije tako uzbuđivao.
ni prije ni poslije.'
bio je prijatelj njezina oca
taj stari gospodin koji ju je ševio
dok je ležala u bolnici.
i poslije. koji misli
da je i nakon 15 godina
može nazvati i reći:
'vidio sam u novinama tvoju fotografiju,
sutra sam dežuran, dođi
k meni kad padne mrak.'
pao je mrak
i ja se penjem prema bolnici.
želim vidjeti tog doktora
pod kojeg se tako uvlačila
da i danas misli
kako je dovoljno posegnuti
za telefonom i pozvati je.