cijelo popodne i večer smo se kod Damira
napijali bez povoda:
domaćin
Domo
Ivan
Ivica
Zvonko
i ja.
bilo je to jedno od onih druženja koja se pamte:
šest pijanih prijatelja koji se uvijek vole
i ponekad mrze.
kada smo ostali bez piva
počeo sam preklinjati prisutne
da odemo do Valentina
ili Voodooa
i okrijepimo se još kojim.
na neki način sam bio svjestan da ćemo
ukoliko to učinimo
razbiti čaroliju
te večeri
ali nisam si mogao pomoći.
budući da su ostali provodili u djelo
ono čega sam ja bio samo svjestan
prijedlog je bio odbačen
poput hladnog
krumpira.
tada sam uradio nešto zaista glupo:
demonstrativno sam se pokupio
i uputio prema Valentinu.
naravno
da je to bilo glupo s moje strane
postalo mi je jasno
- ovo “jasno”
ako se uzme u obzir stanje u kojem sam bio
treba uzeti sa zadrškom -
tek kada sam stigao na odredište.
bilo je to
zasigurno
jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu
u tom trenutku.
bilo kako bilo
neko vrijeme sam se
prilično zbunjen
i ljut na samoga sebe
klatio kraj šanka
pokušavajući fokusirati tri gromade
koje su stajale dva-tri koraka od mene.
bio je to nezamislivo
tegoban posao.
pritom sam
ni sam ne znam zašto
ispuštao nekakve glasove koji su zvučali
otprilike ovako:
pi-piiiii-pi-piii-pi-pi-piiii.
nevolja je bila u tome što su to oni
mislim gromade
shvatili osobno.
u to uopće ne sumnjam
jer mi je jedan od njih prišao
i promumljao:
misliš da si pametan?
svatko o sebi misli da je pametan
odmumljao sam mu odgovor.
očigledno krivi
ma koliko točan bio.
tvrdim to sa sigurnošću
jer je nakon toga spustio
šaku na moje lice.
tu radnju je ponovio
nekoliko puta.
a onda se vratio
svom društvu.
dok sam ležao krvav na podu
imao sam vremena razmisliti
o svemu.
zaključio sam sljedeće:
prvo
ljude nikada ne zanima
što drugi zaista misle.
drugo
pravi odgovor u krivo vrijeme
krivi je odgovor.
treće
nitko nije baš toliko pametan
koliko misli da jest.
četvrto
ne treba napuštati prijatelje
čak i kada su u pravu.
