Nemam doma, imam strah.
Kofer imam, u koferu strah.
Sa koferom putujem.
Putujem, putujem,
uz suhe rešetke lice priljubljujem.
Ne osvrćem se, nema konduktera,
za zaludo besplatna je vožnja.
Historija ima svoju logiku,
a ja maniju gonjenja.
Treči u krdu slijeva,
smiješim se pred pogubljenje.
Hladnoća je nož,
za milost nikog moliti neču.
Sve sam to ja:
šuštanje kaputa,
mreškanje čaja.
Sve sam to ja:
češanje izpod kape,
usta so zadahom duhana.
Iz ogledala ko se smiješi?
Od smrti vašeg muža, gospođo,
vaš sin je naglo popustio u učenju…
Mustafa je mutav čovjek,
ne zna izpričati nijedan vic…
Mustafa je prevarant,
poezija mu vrvi općim mjestima…
Isti Šantić, isti Šantić,moj sin je pravi Hercegovac…
Imaš dara, Mustafa,
koliko i u Sidrana…
Mustafa je slabić,
Mustafa je sjena od čovjeka…
Klizim niz vrijeme
kao riba između dlanova.
Neću potonuti u kafanski sto,
nije dotle došlo.
Bog voli ljude bez nade.
Oni so najkrotkiji.
