Spavaš.
Zadnji je dan posljednje godine kojoj će ljudi pisati jedinicu na početku, tu pred
Van Goghom, genijem i luđakom, vlastoručno. Na kartonima , s jedne strane suncokret,
s druge autoportret
zbog, valjda, pomanjkanja platna.
Bicikl.
U zemlji lala, lakih droga, vjetrenjača, uređenih odvodnih kanala. Tu je i zubobolja,
koja priziva prvotno: mogli su znati da jedino te, već od pastela, sunca i suncokreta
blijede oči, vide sve.
Nikad drukčija vremena za umjetnost. U miru Kraljevskog muzeja, niko ne kontrolira
karte, kondukteri slave Božić. Funkcioniraju semafori i vrata, i Schengen viza.
Ali, ne funkcionira, a tu je, i Saša koji na Leidseplein dolazi sa dvije lopte.
Jedna je teška, plastična i u nju poneki prolaznik ubaci gulden ili nekoliko centi.
Drugom, fudbalskom, žonglira. Miluje je svim dijelovima tijela kao ženu ,
koju bi mogao voljeti.
Niz koljena je spušta, dok nam govori: ovdje ne mogu igrati. Ovdje više vole pobjedu.
Programi.
Polisa osiguranja i osjećaj poslan kao poštom: brini, dragi moj, kupili su Manhattan
za nekoliko klikera.
Brini, neće biti ni drugačija, ni lakša ova nova,
Gospođo, priznaću da značajno ne mijenjam Williamov milenij,
ali vi bi odmah morali pristati da stoljeće prenosa električne energije, stoljeće
koncetracionih logora, sebe i ne bi moglo zamisliti
da ostavi ovaj vatromet i bezuslovno
legne kraj Vas.
Kraj.
Vas.
