Kemal Mujičić

Žega je i zemlja je žedna i tvrda,
i život je žuhak i opor i žeže.
Kada se sunce na krošnji kruške
kružnicom prikaže,
kroza ždrijelo krtičnjaka uđe konačnost,
plava nit daljine. Zbogom krtico!
Tu gdje prestaju pitanja o postanku,
ostaje samo mrak u kojemu svjetlost
nikada nije nikada.

na zidu prema kojem
okrećem glavu kada spavam
uhvaćena je grana munje nad vodom, nad lađom, noću.
spavam sam, tijesno mi je,
već dugo spavam sam
i već dugo mi je tijesno.
kada okrenem glavu prema zidu
na kojem je uhvaćena grana munje,
sanjam te kako bježiš ili kako bježim
jer to je tako u snu,
nekog je od nečega strah,
uvijek je nekog od nečega strah.
probudim se, razmišljam o tebi, o sebi,
o našim koracima koji su nas pretrčali
i o našoj slobodi u koju smo se zarobili.
danas ću jesti punjene paprike,
rekao bih ti da te slučajno sretnem. samo to.

dođem li ranije kući,
moje me tri životinje
u čudu gledaju:
ptica iz krletke,
riba iz akvarija
i pas s lanca.
“stigao je gazda”
vičem im da ih udobrovoljim
a onda iz hladnjaka
hladno pivo uzimam
i uzimam ga u sebe.
poslije sjednem u fotelju
i zaspim.
moje me tri životinje čuvaju.

Suhoće se šire iz pakla pustinja, napadaju stepe.
Deve prokleto mirno koračaju po paklu,
sasvim polagano dišu, sasvim polagano postoje.
Trebalo bi ih natovariti svim mogućim nedaćama,
neka prenose naše grijehe s kraja na kraj,
upregnute u karavane apsurda.
Ako usput naiđu na Boga,
neka nam Bog oprosti naše grijehe na devama.

Ne boj se. Kada se stvori neko drugo znanje,
protumačit će tvoje nemire koji ti bježe ili ti se
vraćaju, mimo tvoje volje. Tvoja će duša već
tada biti oslobođena, reinkarnirana u letjelicu.
Čemu onda strah od ičega? Lezi u svoj mali san,
kao nekada. Usni na broju sedam.

Cijele su noći oblaci bludjeli, sutradan je padao
snijeg. Svijet je sanjao naopakost i ništa me više
nije moglo dovršiti. Stršao sam, nedovršen krov,
iznad prolaznih stvari i ljudi, malih i ubogih, koji
su prvi ulazili u skromnu i sigurnu smrt. Ako
postanemo breze, govorile su njihove duše, neka
nas ne slikaju, neka ne troše bijelu boju uzalud.

kada novorođenčad sišu
mlijeko svojih majki,
mašu slobodnom ručicom kao mali telići repom.
rashlađuju zrak.
tako obično biva nedjeljom, oko dva poslijepodne.
slike se samo izmjenjuju
i ne daju se dva puta. pokažu se i odu.
tada zaboravim koliko imam godina, zaboravim
što mi je činiti s ovoliko godina.
sav se pretvaram u oči,
hipnotiziram svoj dobri stari televizor
a onda on radi što ja hoću i gdje ja hoću da radi.
na kraju ga ostavim, izađem na balkon
i vrebam satelite.
njih ne volim jer su odnijeli
nešto malo od bogatstva moje zemlje
u Svemir. Svemir. Svemir. Svemir