Zagrli me i dozvolit ću ti da me zamisliš golog.
od danas sam
Judith Butler muške emancipacije.
prestao sam razmišljati jer to ne vodi nikuda. od sada gledam
kada je potrebno gledati.
ako bih baš morao sada misliti, to bi bilo o bogu.
ili, još jednom, o praznini. prostoru između ruku,
tamnoj tvari,
onom ostalom između povrća, sasvim svejedno,
bit je u ničijoj zemlji.
o tome kako je kosa lijepa dok otpada. o zadnjim danima svibnja,
prostoru kada praznina pocrni.
kad me zamisliš to je, isto tako, popunjavanje praznine.
u ključnoj točki
sve se svede na egzotične čestice. minestrone. nemaš pojma
što je unutra, ali sve funkcionira. stvar je, vjeruj mi,
u onom između.
dobro popunjena praznina je granica ljubavi.
princip je plivača kožica, zamisli me
prije nego što ja to učinim tebi.
zagrli me nekako samo ne rukama. ruke su ruralno oružje.
ostavi ih Hrvatima.
izvuci sav silikon i od toga napravi kuću. pribij se uza zid
kao virtualna sjena, korak naprijed
u volumen obrane i vrijeme bezuvjetne slobode, točku jasne opasnosti.
dok miješaš taj minestrone budi obazriva.
neka bude što gušći. prazninu reduciraj na najmanju moguću mjeru.
i oni koji sad čuče u tim biljkama postanu ponekad depresivni
od svog tog prostora oko njih.
