Pavle Goranović

Prašina je nepoznatom putanjom
odnosila ljudski nemar.
Prostranstva su se polako
sjedinjavala sa tamom.
U stanove je ušla hladnoća.
Nestalo je sve ono što mi je,
koliko do juče, donosilo fantazije o tebi.
Sad nebesa vladaju našim ćutanjima,
i nijedna žena ne može imati tvoj pogled.
Sad ne postoji daljina gdje bi se mogla
smjestiti moja duša, obuzeta tobom.
Ništa ne nagovještava tvoj dolazak!
Samo tišina - prosta i neobjašnjiva.
I preuranjeni sumrak
izruguje se mojim nadanjima.
Daleko si:
tvoja odsutnost konačno određuje
glavna znamenja mog pisma.
Mislim na tebe.
Ali, ne mogu da ustanovim
rastojanje
između naše dvije čežnje.

Za nekih četvrt sata više nećemo
biti zajedno. Otići ću natrag, u svoju sobu,
i uopšte neću razmišljati o ovom razgovoru.
Neću se sjećati ove priče, što me je, istina,
na momente odmakla od bola, kojeg sam
nosio u sebi, neposredno pred naš susret.
Biću, dakle, ispred svojih knjiga:
poznatih i onih koje više nikada neću
pročitati. Nastaviću sa pisanjem
kratke proze, u kojoj fantastična bića
govore ljudima da je njihov svijet
tek jedna iluzija. Pored svega, još neko vrijeme
neće mi biti jasno zašto sam – nakon svakog
tvog dodira – dobijao vještinu kučiljerosa.

- ponoćni fragment -
Obilježavam dio vremena – sad,
(sad koje je već prošlo!?)
držeći se izvoda iz Svetog Avgustina.
Sad u kome nastaje ova pjesma
koja nije ništa drugo
do dio druge velike pjesme,
možda one koja nikada neće biti okončana.
O njoj se neće govoriti
kada se budu svodili računi svijeta.
Dakle, sad – u ovom trenutku
ova pjesma jedino je što imam.
A o drugim trenucima,
iskren da budem, sad baš i ne razmišljam.
Jer mi je sasvim dovoljno zadovoljstvo
zbog konačno nađene riječi
koja mi je data na upotrebu
da uobličim odraz još nesaznate krivice.

Vidim jedan tren u vječnosti,
- ma šta bio tren, i ma šta vječnost bila -
u koji može stati ova pjesma.
I sve pjesme koje su joj prethodile.
Zatim, tvoj život, životi svih nas.
To je tren što dolazi neposredno
prije smrti i u kome je smješteno
največe skladište znakova.
Vasiona je to sa kojom se obično mimoilazimo.
Tren od koga se sastoji svaka
jedinica vremena, svi doživljeni i nedoživljeni
trenuci. Okrznuti se o njega,
isto je što i pisati: jer, to je mjesto svih
nekad iskazanih sjećanja. Ostali smrtni ljudi
samo prođu kroz njega, ne opazivši ga,
što ih svakako čini srećnijim.
Tamo, naime, stanuju pjesnici.
A niko ne treba pjesnike.
Osim vječnosti.

III
Biram stvarnost u koju ću da zaposjednem
svoje misli. Zemlja je, naprosto, nepodnošljiva;
nepodnošljiv je zbir praroditeljskih grijehova
na tako skučenom prostoru. Poput svakog
učtivog stranca, zaobilazim tu stvarnost,
odvajam se od viđenih požuda. Stoga,
ne mogu sa sigurnošću razaznati bogataše,
zavodnike, zanatlije, mudroslovce,
siromašne i hulje. Izuzet sam iz njihovih
zadovoljstava i očaja. Ja sam tvoritelj
nepoznatih stihova, koji se dotiču našeg
zajedničkog siromaštva. Kao takvom, rekao bih,
preostaje mi mogući izbor:
ili da se suludo drznem zakonima vasione, ili da se,
jednom za svagda, pomirim sa nametnutim svijetom.

Na brzinu ispijamo hladno piće,
najprije razgovaramo o prošlim
danima, a onda zurimo - u pod,
u plafon, ili neke druge oči.
Polako gubimo osjećaj za vrijeme.
Posmatramo prolaznike
saučesničkim pogledima:
pred nama su mahom viđene prošlosti,
i još predvidljivije budućnosti.
Mjesto je puno dima i potrošenih života.
Mimo nas prolaze epohe,
velike utakmice, velike ljubavi.
Dan se rastvara na proljećnom suncu.
U jednom momentu htjedoh da kažem:
When I consider the curious habits of man
I confess, my friend, I am puzzled.*
Odustajem, jer možda nije zgodna prilika.
I jer ćemo uskoro otići –
u neku sličnu izvjesnost.
Svako u svoju samoću.
* Kad razmotrim neobične navike čovjeka
Priznajem, prijatelju, ja sam zbunjen.
A to su, zapravo, stihovi iz pjesme Meditatio, Ezre Paunda.